Slučajno su nam se isprepleli snovi noćas, možda od trzaja srca ili po nekoj tajanstvenoj šifri duše... Ne znam, ali padala su pitanja kao zlatne zrake Sunca, bez odgovora. Rekli su mi noćas da obučem pjenu i odšetam do mirnog jezera kroz visoke trave i sunčane zrake. Rekli su mi da me nečije oči prate iz daleka, lagano im pogled klizi niz moj vrat, rekli su mi da ne gledam leptire i njihovu jutarnju igru, rekli su mi puno toga. Šutjela sam. Riječi donose ratove, nije bilo svjetla, grad je bio u mraku. U svakoj dubini duše nešto tiho spava, miruje, taj snop svjetla što obasja čitavo biće, lice, cijeli Svemir. Kad ga trošim u malim dozama, ne vidim to svjetlo. Bez žurbe, obučena u pjenu, došla sam do mirnog jezera tvojih obala i izronilo je to svjetlo što spava u nama. Bila je to ljubav.

 http://shadowofsoul.blog.hr/