Svima koje smo voljeli treba odati priznanje, što smo ih voljeli i zbog tog zaustavljam svijet na 6 minuta; želim ovu lijepu srpanjsku večer svim mojim anđelima uz glazbu mog srca. Uvijek mi se ponekad javi neki od anđela iz plavog mraka svog zbrkanog mozga i i mislim da nikada nije shvatio da jedino uništavanjem ega može prosanjati da ga nosi bijela deva pustinjom u raj. Iz tog jutarnjeg krvoprolića u trajanju od 6 minuta osjetila sam pritisak na moje tjeme i to tako tiho da mi sve liči na bivši trenutak trajanja. Pitam se za koga sam izgovarala sve ljubavne riječi što ih je uništila prva kiša bizarnih nevolja i tuge? Za koga sam pisala ljubavne pjesme, dok si mi usnama na koži napisao najljepše posvete?  A u to je doba neki nomad ludo volio svoju partnericu na pijesku ispod pustinjskog neba, dok je kraj puta beduin svirao kobri i molio je da proviri bar malo, ali neka ga ostavi u njegovom labirintu molitve da se ništa ne dogodi.