Svi vi,

budni i nadobudni,

kojima se glave njišu

prateći kazaljke metronoma,

a srce hoće svoj ritam,

mogu li nešto da vas pitam?

Do kada ćete glavom klatiti

a srcu slobodu oduzimati?

Pa silom namještate mjeru,

koja za srce ne postoji,

pa vas kazaljka začara,

kao zmija fakira,

i klatite se, klatite,

dok se kazaljka smije,

a srce plače..

Hej vi, budni i nadobudni,

jednom će stati metronom,

a tada,

za gušu zgrabite nametnuto vrijeme,

i razbijte otkucaje, dosadno iste..

Srce će i dalje kucati,

dok će mozak zašutjeti..

Tako treba biti..

Pustite ljubav da razbije vrijeme,

i skine sa leđa nametnuto breme..

Bezvremeno se sa sobom kroz drugog

sastanite,

i život do kraja udahnite..

Hej, vi, budni i nadobudni,

 smijete zaspati,

jer tek kad to učinite,

 vidjet ćete kako je lijepo,

 biti uspavan, a ipak budan biti,

 i sanjati...