" Svijeća zapaljena,svlači...tuniku za tunikom...
I taj neprestani svak...je nagost nevidljivog znanca u namaa...Naše su oči dva nočna leptira, što se ne...prekidno spaljuju na plamenu...znane prisutnosti...Dva leptira... ne primječuju da se spaljuju na plamenu prisutnosti...ne primjećuju da se spaljuju... Na plamenu neugasive žudnje..
Plamen se s plamenom spaja...tunika za tunikom...svlači..Odraz je vidljiv, lik ne vidljiv...Žudnja očiju ne odustaje od toga da u plamenu ugleda znanca. Onoga koji kroz oči...gleda: a gleda plamen, a gleda žudnju...očiju...žudnjom očiju...
Ne...natoći me, drugim vinom osim žeđom za Tobom...kad me natočiš...neka od žestine pukne čaša, a vino nek ostane...lebdjeti u zraku, Tvojoj usni naklonjeno...
Pijem Svoju žeđu za Sobom. Moja žeđa za Sobom si Ti...Što si žešća, to više čašu naginjem...pijući do dna...dna kojega nema...
Vani grmi... ja s Tobom rujno vino pijemmm. Potres zemlju rije, i more se na more...diže...dok te toćim Sebi...vinom besmtnosti..."
Zapisala Vesna Krmpotić