Zvuk mraka udara krilima 
razbacana sjećanja jutarnja.  
Ti šetaš između njih  
prilaziš im s osmijehom 
kao da se sjećanja sjećaju tebe. 
A ona su sebi bezbrižan teret  
tvog života. 
I dok te gledam 
kako nježnim potezom pera  
kradeš zaboravu  
svoj život 
i kako odmahuješ rukom  
na priče koje namjerno zaboravljaš 
divim se tvojoj moći 
da baš ovoj noći 
daruješ svečan ton. 
Jer noćas će glazba teći 
glazba s neke stare ploče 
koje više nema 
kao što nema ni te priče koju pišeš 
ti samo rane ližeš 
praveći se nevješt pred željama. 
 
I na kraju  
kad budeš čitao publici koje nema 
sve laži svog života 
dat ćeš svečani ton svom glasu 
a glazba će pratiti ruke koje odlaze 
sa srcem spremljenim 
u dlan nepoznat.  
Ti to nećeš niti primjetiti 
pijan od života koji nisi živio 
a tako si ga dobro diktirao peru  
uz glazbu s neke stare ploče. 
Noć je bila svečanost laži. 
Čujem smijeh tvoje publike.