Sve večeras
nekako diše
tihim
nježnim dahom
tvoga srca...
Grlim se sa sjenom
na svojoj purpurnoj postelji sjećanja
i priznajem
da tek nazirem
svjetlo tvojih usana
bez tijela
bez maske
bez svega viđenog
i spoznatog...
Ti si Ja
Ja sam Ti...
O, pusti da tišinom dotaknem
tek prvi veo
od svih tvojih bezbrojnih velova
na oltaru kamenom,
da te samo ćutim
beskrajno čistu
u mekoj
svili, satkanoj
od Lunine ljubavi
i sunčevog sna...