Sve teže je roditi pjesmu
za ovaj svijet
koji je posjekao drveće za kolijevke
koji je ptice zatvorio u krletke
dok jutra dočekuju tiha svitanja
a nebo se prelijeva
u sat,
kojem se kazaljke ne mogu pomaknuti
jer vrijeme je stalo
u svojoj čežnji za
vječnošću..
Sve je teže roditi stih ljubavni,
stih, koji će raširiti ruke srca
otvoriti vrata svima
koji u srce i dušu vjeruju..
Sve teže je pustiti riječi
kao djecu nevinu
u prostore
gdje ne postoji više osmijeh bez zadrške
gdje se treba preživjeti
a ne odrasti
do samrtno ozbiljnog lica čovjeka..
Sve teže je rađati pjesme
a još je teže
držati u maternici svojoj
silne glasove koji žele pričati,
pjevati
letjeti do granica bezgraničja
do zjene oka Božjega
koji svu bol rodilje gleda
i miluje
rukom nevidljivom
kada nitko ne vidi..
Sve teže je nositi
neizrečene izričaje
koji možda nikad svjetla
vidjeti neće..
Možda u nekom drugom svijetu,
ne znam..
U ovom svijetu sam začeta
u ovom svijetu se u meni začinje sve..