sve je to uvijek ista priča...

Razotkrila sam mrtve putokaze na mračnom nebu, a pod mladom jabukom sam zaspala snom bez snova. Pitam se, koji su me putevi odveli od tebe? Sjećam se šapata tvoje duše kad je poslala poruku nebu "ti nisi ta" - i posljednje redove noćnih svjetiljki što su se gubile u daljini, dok sam odlazila s našeg mjesta gdje smo se rastali. Jesam li našla svoje tri točke postojanja u nečem ili su mi ljudi i bogovi pripremili obilniju gozbu života? Sad sam daleko od svog zenita, skupljam nova iskustva života i osjećam da to nije pravac za sreću, ali stopala slijede te tragove, koji će me nekud odvesti – u smisao bez smisla. Prekoračila sam svoje granice, uzela sam komad neba, prelomila ga na dvoje i jednu polovicu zadržala za sebe. Druga je ostavljena tamo gdje sam skinula crnu halijinu svoje duše, presvukla se i obukla onu boje pjene vrška vatrenog plamena, baršunastu, punu lijepih neuvelih latica. Viđena sam na raznim mjestima, a nisam sebe vidjela. Dlanovi polako mijenjaju liniju života i liniju ljubavi, crte se prelamaju, nastavljaju se nove rezbarije, a ja se ne vraćam onom kamenu iz razrušenog grada ispod kojeg sam bila sklupčana kao zmija s vilinskim suzama u očima. Ta vrata sam zatvorila... tek ponekad neki mrtav putokaz mi najavi da dok vrijeme prolazi – poljubac je samo poljubac i život je samo život. Bez znanja o znanju bilo čega, sve je to uvijek ista priča.

BRZI CHAT