Sutra ću otvoriti hrapavu školjku mojih sjećanja,

dlanove moje žuljevite duše

bez zadrške pokazati meku pulpu

najdubljeg dijela moga srca..

Sutra?

Stalno odlažem krajnost predanosti..

Mišljah da je to bilo svaki puta

kad je netko poželio biser

uzeo

pa se otisnuo

u beskraj nepovratnosti...

Pijesak je ponovo počeo žuljati

i tako

opet počeci bolni

obećavajuće ljepote

na rubovima suza...

Sutra,

ma, sutra ću dotaknuti beskonačje neba

danas sam još u njedrima Zemlje

koja me začarala

svojom uspavankom Majčinskom

i lijepo mi je

slušati njen glas

i njihati se

u kolijevci

njenih ruku...

Neka još malo čekanja...

Jutro odlaska me neće zaobići...

Prelijepo jutro moga otisnuća

u kojem će se spojiti 

sve sačuvane nade

u jednu jedinu vječnost

bez pitanja

zašto sam odlagala

sve

za sutra..

Lađar me neće čekati,

već samo tišina

i dah voljenih

koji znaju

samo za jedno vrijeme

jedno Sada,

koje ja zapravo

stalno želim 

dosegnuti...