Kad Suton poželi sresti Zoru, ljudi potrošenog pamćenja ne znaju mi pokazati put.. pitala sam danas ljude na trgu ptica, gdje se ljube Suton i Zora… ? u ritmu neizrečenih pitanja odlelujala sam dalje… Davna vremenska prašina me vodila dok sam za njom hodala između tezgi gdje se nudilo svašta: umovi, mržnja, voće, ‘ljubav’, tuga, paprika, sreća, paradajz, radost, grožđe, zavist, strah, lubenice, sram, neugoda, nelagoda, poniženje, ponos…Iz zlatne tišine, iz te nijeme buke, ugledah dvoje traženih… Sutona i Zoru, ugledah ih u mojim mislima…Poželjeh staviti pred svoja vrata znak dubine, da ljudi prepoznaju kome dolaze…Ništa se nije dogodilo. Inspiracija se zavukla u kut, šuti i gleda me čudnim očima… pokazala mi je zrcalo… Opet sam iz srca lomila najoštriji komad leda i u pijesku počela pisati tvoje ime…Tama se polako penjala uz zid do mog balkona, kao zmija skliznula u sobu i zauzela svoje mjesto pored inspiracije. Bojim se da ću se probuditi jednog jutra, sjetiti se sna u bijelom i u novinama pročitati tvoje ime… to će biti trenutak kad će Suton poljubiti Zoru, sjediniti se s njom i odnijeti tvoju dušu…iza mirnog čela nemirne misli… jer, najtamnije i najbolnije je pred svitanje. (1.9.2009.)