Ne rasprostiri zastave mira
tu na mojem pragu životnom,
kad znam koliko je života plaćeno
da bi ti taj mir mogao ispijati,
u finim čašama skupog wiskija,
zajedno sa krvnicima i zločincima.
Ne pričaj mi o toleranciji,
tekovini antifašizma,
dok kući bacaš ženu niz stepenice
valjda misleći,
da tko se tuče taj se i voli.
Ženo ne govori mi o tvom divnom muškarcu,
koji viri iz postelje ljubavnica noći,
koji nije vidio tvoje suze,
dok sam ih brisao.
Ne govori mi o domovini,
tisuću divnih otoka
čistoga mora,
dok ti iz ruku cvate pohlepa
da zbrineš svoje kući
i opljačkaš,
sve ostale iza tebe.
Svećeniče ne kucaj na moja vrata
s pričama o Kristu,
otkupitelju,
koji je umro za mene,
dok ti svoje brižno siromaštvo
voziš u skupocjenom BMW-u, najnovije klase.
Ne zbori o prijateljstvu kojeg nema,
koje ostaje samo
u popijenim pivama
i potrebama da se ispune rupe u samoći teškoj.
Pričaj mi o ljubavi
ali onoj zaista čistoj
besprijekornoj,
ne o onoj koja nosi velike riječi
dok mi nož viri iz leđa...
A i ti što zboriš ove riječi ušuti,
umukni s ostalom pučanijom,
ako tvoje misli, ne znače baš ništa...