Nošen vjetrom planinskih vrhova glas tvoj dopire do mene. S krila ptica lutalica promatraš i primjećuješ me. Ne zboriš. Mudrost je sva u snazi tvojih misli. Prepuštaš riječi šumu borova. Pjesmu slapu rajskom.
Usred kapljičaste sumaglice listovi života pružaju se u visine. Streme vrhuncu. Sudbi tajanstvenoj. I sve je tako kristalno jasno. Čisto i svježe. Netaknuto.
Udišem zrak, izdišem snagu. Upijam sunce. Uranjam u sedefasti sjaj oka nebeskog. Onog koji uvijek sve zna. Onog koji uvijek sve razumije.
Nošen vjetrom planinskih vrhova glas tvoj dopire do mene. Ne zboriš.
Šutimo... šutimo zajedno. Tišinu osjećamo.
irida
bglavac
