Susret dva pogleda

Pažljivo gledam sliku Krišne u obliku malog djeteta kako sjedi na podu i liže maslac kojeg vadi iz prevrnutog glinenog ćupa.

Ali i Njegove tople oči gledaju u mene dok Njegov nježni i meki pogled prodire sve do moga srca.

 

Ja si mislim: “Dragi moj Gospodine, već petnaest godina te pokušavam upoznati, ali ipak ne znam ništa o Tebi osim nekoliko Tvojih svetih imena i nekoliko zabava.

Znam da Ti nisi neko mitološko biće, niti princ iz Shakespeareovih knjiga. Iako te do sada nisam nikada neposredno vidio ili čuo, znam vrlo dobro da si Ti sveprisutan u mojem životu.

Niti sam nisam svjestan koliko si me puta spasio od raznih opasnosti.

Kada već toliko toga činiš za mene, pa daj molim te, pomaci barem jedan prstić na toj slici, ili neka ti kap maslaca sklizne na bedro, trepni, ili tako nešto.

Ja znam da Ti to možeš učiniti ako želiš.

To je za tebe šala.

Što bi mi to značilo?

Hm; pa recimo, bar na tri dana bi zaboravio da nisam ovo tijelo, možda bi se moje grješne želje raspršile kao jato uplašenih čvoraka, možda bi...

Ali, što ja to razmišljam?

Pa Tebe ne mogu doseći ni yogiji koji vrše strogosti stotinama godina, ili čak duže.

Tko sam onda ja da te zatražim da mi pokažeš neko čudo?

I zašto mi uopće čuda trebaju, ako imam vjeru u Tebe?

Ti tražiš od mene da se odreknem grješnog života, razvrata i kocke, a istovremeno očekuješ da postanem jedan od najvećih kockara – onaj koji ulaže svoje želje, osjećaje, vrijeme, svoje ideje, vizije, planove, snove, svoje tijelo; sve!

A kako ću znati da će se loptica moga života zaustaviti na broju 108?

O dragi moj Gospodine, kako ću smoći snage da podignem svoju glavu i pogledam u Tvoje oči, ako moj ulog na kraju bude previše skroman?

Mudraci iz prošlosti kažu da ako netko napravi jedan korak prema Tebi, Ti napraviš 100 koraka prema njemu. Kako to da se negdje već nismo sreli?

Možda ja koračam previše sporo ili je put do tebe suviše dug; a možda si me Ti već odavno stigao, pa me nosiš u svome naručju iako te ja ne primijetim.

O, kada bi samo mogao uroniti u taj Tvoj topli pogled i pronaći odgovore na sva svoja pitanja.

Ili se pak ja toga upravo i plašim; da se ne izgubim negdje u beskonačnim prostranstvima vječnosti – nesiguran u to što bi me tamo očekivalo.

To što ja kažem da te bar donekle volim, samo je puka teorija od koje nema previše koristi sve dok je moje srce okovano tvrdim i debelim slojem sebičnih i grješnih želja; nakupinama koje sam iz života u život marljivo i nesvjesno taložio oko samoga sebe, baš kao što školjka godinama taloži slojeve sedefa oko jednog običnog zrnca pijeska, sve dok se ono ne pretvori u biser.

Vidiš, ne mogu se usporediti čak niti s običnom školjkom bisernicom koja polagano, ali postojano stvara nešto što ima svoju vrijednost – biser; kojega Ti na kraju stavljaš na sebe i ukrašavaš ga svojom ljepotom.

Dok gledam u Tvoje tople oči, u njima kao da vidim sve galaksije, kvazare i sazviježđa koja plešu svoj dobro uigrani bal oko Sunca i traju samo do slijedećeg treptaja Tvojih očiju.

A gdje sam u njima ja, neznatno biće (beznačajnije od školjke) koje kalpama pluta u oceanu života i smrti, sreće i nesreće; oblačeći jedno tijelo za drugim?

A gdje sam u njima ja, budalasti kockar koji u svakom životu ulaže sve što ima i stavlja ulog na pogrešan broj?

A gdje sam u svim tim galaksijama i sazviježđima ja, vječni lutalica i buntovnik koji traži sreću u obmani, istinu u prevari i ljubav u pohoti?

O, dragi moj Gospodine, ja sam samo jedna neprimjetljiva točka na raskrižju svemirskih puteva; proizvod tvojih energija koji se samo jedan puta pojavljuje na ovakav način – i nikada više; duhovna iskra s pravom bačena u ambis materijalnog tijela s kojim se poistovjećuje.

Pogledaj me moj Gospodine, pogledaj, i svojim pogledom istopi spone koje me još od praiskonskih vremena drže okovanim u ovom svijetu prividnih zadovoljstava; u svijetu rođenih, bolesnih, starih i mrtvih.”

 

   Gledamo mi tako jedan u drugoga, i čini se kao da sam ja taj živi koji gleda u neživu sliku na papiru i očekuje od nje da napravi neko čudo.

Ali u stvari, istina je sasvim drugačija. Budući da se Krišna ne razlikuje od svojih imena i različitih oblika, pa čak ni onih otiskanih na papiru u obliku slike – On je zapravo taj živi koji gleda u grudvu sačinjenu od krvi, kostiju, kože i mesa; koja je bez prisustva duše i svjesnosti – složena, ali ipak beživotna nakupina materije.

 

   Gleda On tako u moje tijelo, polako liže svoj maslac (iako ja to ne vidim), i kao da misli: “Hajde Vrišabha, prestani se poistovjećivati s tim privremenim tijelom. Ja znam da ti nisi neki princ iz svijeta mašte i snova, već Moj sluga koji je zaboravio svoje vječne dužnosti.

Napravi neko čudo Vrišabha; napusti svoje sebične želje, neka kap istinske ljubavi konačno kapne iz tvoga srca, predaj se Meni, ili tako nešto. Znam da ti to možeš učiniti ako zaista želiš.”

 

   Hm? Pogledam ja malo bolje u Njegov topli pogled, i shvatim da osim Njega i Njegovog pogleda, cijelo vrijeme vidim svoj lik kako se odražava u staklu slike.

I tada shvatim duboku i značajnu poruku koja kao da zrači iz Njegovih očiju: “Sve dok budeš htio vidjeti Mene, a vidiš odraz sebe u svemu – nećeš nikada moći ni napraviti niti doživjeti neko čudo.”

 

Dublin, 08/11/02