Iznad mog balkona na tamnomplavom baršunu pobacane su zvijezde, a pun Mjesec.. kao uvijek prepun sebe, oslobodio me rađanja smrti i uveo u novo vrijeme "lava"… Uspjela sam osloboditi dušu od lutanja i priviđenja… Naše riječi mi tako meko padaju preko usana, da bih mogla prebrojiti u sekundi sva nebeska tijela beskrajnog svemira… Sve ima svoje vrijeme… od prvog udisaja do zadnjeg treptaja oka, od prve komore srca do zadnje kapi snova…U pritokama života rađa se moćna rijeka, bujica što ruši sve pred sobom i ne ostavlja izbor nikome, osim – krenuti kroz nju. Protiv toga se ne može. Previše je priteklih rijeka, potočića, lokvica… Oslobođene unutarnjih nemira, još nemirnije se spajaju u tu moćnu bujicu života i požudno udišu njene raspršene kapi… Dok spavam u svojoj tamnici, ispod trepavica više ne odlijeću bijele ptice u tamnu noć… Srce kao i uvijek preskače one svoje poznate ritmove, a kroz život se probija bujica prema meni do tebe…susret duše i Sna....