Tu, baš tu, gdje tvoja ruka

treba susresti moju,

tu,

gdje srce kroz kožu

kuca svojom prisutnošću

i  želi ti pričati,

onako dugo, dugo,

pogledom bez riječi

kroz prvi odsjaj zvijezde večernje

do  zadnjeg tračka

zvijezde jutarnje,

kada se noć

oprašta sa jutrom,

tu me potraži,

i dlanom kroz dlan moj

prisloni svoju dušu

uz tkivo moga bića…

 

Nemoj me tražiti

među  cvjetovima

koji nisu okusili dodir divlje kiše

i bili povijeni do zemlje

od vjetrova nesnosnih,

čije latice nisu bile okrznute

ledom i snjegovima

koje nitko čekao nije..

 

Ja nisam pripitomljena ljepota

niti ruža

koja ne zna cvasti

izvan staklenog zida..

 

Ja sam onaj mali buntovnik,

tratinčica

koja prkosi žici i mrazevima,

koja  prva otvara oči

kada sva priroda

još sanja proljeće..

 

Nemoj me  tražiti

i nemoj me grliti

ako tvoje oči

nisu pretočene

u suze

mojih očiju, bilo radosnice,

bilo žalosnice..

 

Nemoj mi biti tišina,

ako tvoj pjev nijemosti

ne razumije

bezrječje mojih iznenadnih trenutaka..

 

I nemoj mi pričati bajke

ako si zaboravio

kako je biti dijete..

 

Ja nisam u tvojim životnim školama

učila

kako se treba oduprijeti nezrelosti

i postati zreo

bez ijedne sjemenke

da plod ljubavi donese..

 

Nemoj me smještati na klupu

pored sebe,

ako za mene nemaš

bar jedan akord ptice

koja nas gleda sa grane

grlice

koja samo što ne otprhne

 sumnjičava

u tvojoj želji

da joj krila ne slomiš

jer,

zasigurno

ti bi je u kavez stavio

ne bi li njenu pjesmu

za sebe sačuvao..