Sunce miluje nemir u duši

Kiša danima pada,u dušu se uvukla sjeta.Draga mi je kiša jer suze na licu krije i briše.Doći će sunce toplinom ogrijati prozeblo tijelo i sumorne misli, ne želim u kiši i suzama umivati svoje lice.

 I gle....vjetar me ćuo, oblake tjera, sunčana zraka ozari mi lice. Radost se vraća dok me nježne zrake grle, šapuću...

Ljubavlju svojom gnijezdo si vila, duša je tvoja svijetlost bila,dobrotom si u beskraj plovila, sad podigni glavu, vini se visoko,ljepotu i dobrotu vidjet će tvoje oko,za bujice i nevrijeme nisi ti kriva, pred njima si nemoćna bila. Vjera i ljubav iz vrtloga te izbavila.

Znam da je tako... al tužno je, teško gledati pustoš što učini nabujala rijeka,slušati tužan pjev ptica koje zbunjeno lete uokolo i traže svoj poplavljeni dom. Gledam, imam vjeru i znam, sunce i ljubav popravit će taj lom.

Gnijezdo se opet vije, toplo sunce i ljubav novi život grije.