Gledah u nebo,

u meni sve izgara od želje

da otkrijem tko ima veću vrijednost,

čovjek

ili

sunce,

Ne priznajem mudrace

koji kažu da sunce putuje životnom stazom

mnogo dulje od čovjeka,

Jer ja sam čovjek,

koji mora jednog dana i njime gospodariti

u ime civilizacijskog napretka;

Ta moja zabluda trajala bi i dalje

Da ne osjetih studen usred ljetne žege,

sjetih se riječi starog misionara:

„Kad zalutaš u mrak usred dana sinko,

ti pogledaj u sunce ,

ne kao gospodar,

već kao njegovo dijete,

vidjet ćeš kako sunce putuje životnom stazom

poput nekog duhovnog kovača,

koji kuje pravi sklad u tvojoj duši,

iako ima snagu vladara svih vladara,

Sunce vjerno služi čovjeku,

Inače bi možda postao kakav vojskovođa,

koji bi uništio gradove i sela,

Filozof koji bi i nebesku zvijezdu

Proglasio bludnicom,

Ili veliki političar,

koji bi držao vječno prazne govore!...“

Da,Bože,prvi puta gledah u Tebe,

ne da te vidim nego osjetim!

Stoga mi je sad srce prepuno poniznosti

I topline, kad pomislih:

„Ti si pokrovitelj tih svjetlih dana,

I ono malo njihova blagostanja bijaše Tvoje djelo!“

©Walter William Safar