Noć je tiho prosula svoj mir

Na zvjezdanome nebu žuti Mjesec vlada

Dok potočić biserni oblikuje plavičasti vir

Podno krošnje malen slap u dubinu pada.

 

Prosuo je kapi sjajnije od zlata

Svaka kap je odraz safirnoga sjaja

Malen bljesak, krijesnica koja svjetlost hvata

Nudeći je modroj rijeci bez početka i bez kraja.

 

Noć je kada šumske vile ljubav svoju dijele

Prizivaju glasom milim svako ljudsko biće

U magičnome zagrljaju tijela su i kose splele

Šaputavo predaju neke drevne priče.

 

Kristalne su bočice sad prepune čarolije

Tamjan, jasmin, ruža, eteričnog su daha

Pobuđuju maštu na nestašne vragolije

Vatromet se  podiže od magičnoga praha.

 

Sjenovito se mjesto pretvara u plamen

Neobična vatra obasjava mrku noć

Leti lišće, grmlje pjeva, mekši postaje i kamen

Jer svi znaju kako ovaj tren prebrzo će  proć'.

 

 Tek što izrekli smo plahovitu misao

Zora se polako otvorila nad šumom

Čaroliju, slikar novim kistom je izbrisao,

Jer već druga tema juri, njegovim sad umom.

 

http://safiris.blog.hr