Noć je tiho prosula svoj mir
Na zvjezdanome nebu žuti mjesec vlada
Dok potočić biserni oblikuje plavičasti vir
Podno krošnje malen slap u dubinu pada…

Prosuo je kapi sjajnije od zlata
Svaka kap je odraz safirnoga sjaja
Malen bljesak… krijesnica koja svjetlost hvata
Nudeći je modroj rijeci bez početka i bez kraja…

Noć je kada šumske vile ljubav svoju dijele
Prizivaju glasom milim svako ljudsko biće
U magičnome zagrljaju tijela su i kose splele
Šaputavo predaju neke drevne priče…

Kristalne su bočice sad prepune čarolije
Tamjan, jasmin, ruža …eteričnog su daha
Pobuđuju maštu na nestašne vragolije
Vatromet se podiže od magičnoga praha…

Sjenovito se mjesto pretvara u plamen
Neobična vatra obasjava mrku noć
Leti lišće ,grmlje pjeva, mekši postaje i kamen
Jer svi znaju kako ovaj trenutak prebrzo će proć'…

Tek što izrekli smo plahovitu misao
Zora se polako otvorila nad šumom
Čaroliju slikar novim kistom je izbrisao
Jer već druga tema juri, njegovim sad umom …