Uz suhozid plača

 posmatram lica

 moje duše,

koja skutreno traže prolaz

kroz tvrdi, zbijeni kamen

eonima građen..

Nijedno lice ne tjeram niti jedno osuđujem,

niti jedno prosuđujem..

Puštam maske

 

 

Da ljube maske..

Puštam ishitrene sladunjave zapovijedi skrušenosti

da ostanu na čelu jalovosti..

Ostavljam u miru

ranjene ratnike

kojima je konačno život

dobio drugi smisao...

Puštam i dopuštam

da nebeske suze operu bol

taloženu besciljnim nadanjima

u konačni dodir sunca beskonačnog...

 

Ostavljam  pjesnika usamljenika

i njegove željom nenapisane pjesme

koje u udubini zida

čekaju svoje rođenje...

Nisu to magične rime

to je tek početak

onoga

što pod koprenom sniva

o tajni doživljenog Jest..

Ostavljam skitnice bosonoge

koji su puni prezira bogatih cipelara

došli po jedan jedini par iznošenih

sandala..(a ni to nisu mogli dobiti)...

Ostavljam ih

da se okrenu i pokrenu..

Iza suhozida moje duše

koja Jest

čeka ih istinska čarolija vremena

koje nije ograničeno

ni vezano obzirima

i lancima samodopadnosti,

koncima samoživosti..

Iza suhozida

postoji samo san

koji je život..

I život

koji zaboravlja smrtnost...

Jedno biće

rođeno iz spiralne ruže purpura

iz mekog osrčja

vječnog osmijeha...