SUDBINO

Dok dijeliš karte lice ti je kameno I otmjeno,
Poput neke sfinge promatraš svoju žrtvu,
Biježim za zeleni stol,
Jer nije mi ostalo mnogo,
Samo stari obiteljski prsten
I jako malo nade,
Da te neću vidjeti u odijelu krupijea,
Ili odijelu batlera
Koji poslužuje smrt.

Mjesto mi je za zelenim stolom,
Što sam praznija džepa
To mi je strast gladnija,
Čuh tihi, pun nespokoja glas igrača:
“Možda će I meni jednom uspjeti
Prevariti sudbinu…Možda…”
Glas se gubi u jeci uzdaha mnogih igrača.

Opet si me odlučila opelješiti,
Tvoja sjajna ruka baca bijelu kuglicu
Od čijih kostiju je napravljena ta bijela kuglica
Koja sad eto tako zavodljivo pleše
Ispred očiju opijena čovjeka?
Da li će I moje kosti
Sutra završiti u njezinoj bjeloj utrobi?

Nije ti mnogo trebalo sudbino,
Šutnula si me na ulicu,
Praznog novčanika I prazna pogleda,
Sad zurim u ovu praznu noć
A smrt čeka ispod starog hrasta
Koji je optužujuće uzdigao svoje ogoljele grane
U ovu praznu noć,
Nemoj sada navući crno odijelo batlera sudbino,
Pusti smrt neka čeka.

Ja znam da ćeš mi udovoljiti,
Ti ne voliš igrače na sigurno,
Jer u meni ima tebe,
A u tebi mene,
Baci još jednu sudbino!...

©Walter William Safar