Kad bi barem bili krojači sudbine svoje
Ili mekim kistom oblikovali si sreću
Koristila bih uvijek vesele i žive boje
Staro platno sa ljubavlju pohranila u toplu vreću.

Akvarelom budila bih jutrom svoje tijelo
Dodavala zlatno žutu da obasja cijeli dan
Zelenim bih smaragdom dozivala svjetlo bijelo
Dokazujući samoj sebi da život nije tek prospavani san.

Rijekama poklonila bih najtopliju modrinu
Bistrinom i srebrom ispunila bih oceane
Na nebeskome svodu ostavila čistinu
I pahuljaste oblačiće da ispune nam dane.

Kad bih barem bili krojači sudbine svoje
Umjetničke duše na stvaralačkom putu
U paleti pronašli bi neotkrivene, nestvarne boje
Ne bi se pred nevoljama sakrivali u kutu.

Kad bi barem sjetili se da platno izabrali smo sami
I da boje spremljene su ovdje već odavno
Odabiremo ono što nam dušu hrani
Prikriveno… tajanstveno… borbeno il' slavno.

Crno – bijelo, ugljen ili kist
Štafelaj skupi, ili tek malo, mekano drvo
Sudbinu smo zapisali na nevidljivi list
Boje su u nama, otkriti ih treba prvo!