Upisao:
OBJAVLJENO:
PROČITANO
493
OD 14.01.2018.PUTA
stvarnost i san...
To zlatno sunce prosipa snopove svjetlosti po sunčanim likovima i krasnoj planeti. Ah, kako smo hodali onim šumovitim stazama tamnih sjena gdje smo na nekim polumrtvim izvorima zaustavljali trenutke zatvaranja kruga i pretakanja jednog kruga u drugi. Iz tih nepomičnih sfera, tko će mi reći što se stvarno dogodilo? Što je bila stvarnost, a što san? Jesam li sanjala ili sam zaustavila polugolog čovjeka i pozvala ga nekim izmišljenim imenom? U zavjetrini mojih dlanova spavaju prelomljene linije i čekaju opet novo buđenje tankih prstiju sudbine što pletu nevidljive mreže mašte na slabašnom tlu stvarnosti. Imala sam sjenu mjeseca na čelu, dok sam u sjećanju oblikovala tvoje konture, ali iz nekog drugog sjećanja izrasle su sumnje, nemiri, prolazni snovi. Ne spominjem te više glasno... tek u sebi započnem neko slovo, ali se zaustavim, jer je sve nasukano na oštre hridi, a noćne staze me odvode u neke druge ulice Gornjeg grada. Kad dodirnem ledenu kocku vrućeg neba možda ću kao umoran mjesec spustiti svoju pustinju prema moru soli, da bih napravila ocean i zaplivala u nepregledne užarene praznine.
irida
bglavac
