STRUNE – NEVIDLJIVI POKRETAČI
/nadahnuto stringom, strunom, prema Filipovićevom rječniku/
Kao da izčezavaju dimenzije vremena - prošlost,
sadašnjost i budućnost su samo fikcije:
trenuci se dodiruju i spajaju protežnost,
- te čudne samozvane vremenske dimenzije,
kao što poljski čičak
- dodiruje maslačak i različak…
Ah što je polje bez cvijeća,
grmlja, šipražja, busena travki i drveća,
bez žubora potoka, tijeka čarobne vode,
bez struja, brazdi i
ponekog utabanog puta
što nekud zavija, bez cilja luta…
Tako je i s tobožnjim valovima,
zrakama i poljima sila,
i sjena ima dimenziju, ostavlja svoj trag:
SVE TEČE
- ko što Heraklit reče
A mirovanje je početak truleži,
zadah ukočene smrti,
nepokretno smeće…
Možda tek riječi detoniraju, ječe,
- ko što Ujević reče,
tek glazba je više
od zbira valova zvuka,
tek glazba je kupelj duše
- lirska struna između uma i srca
Poslušaj, jel umirući potok,
Usamljeno srce, ugašena zvijezda,
ptič izbačen iz gnijezda
- il neko napušteno dijete jeca, grca
bglavac
irida
