Ako bi žeđ zavladala

i dotakla tvoje usne

zrnce po zrnce pijeska bih sakupila

pustinju do gole zemlje ogolila

da pronađem za tebe

vodu blagotvornu, i

makar milijun godina tražila

ne bih odustala...

Ako bi bez odore

dušo, hodala,

zvijezdu po zvijezdu bih skinula

i od njihovog sjaja

haljinu ti načinila

makar nebrojeno mnogo eona

tkanje trajalo,

ne bi me umorilo...

Da me osudiš na samoću

tisuću mora bih obišla,

barku po barku nanovo gradila

ali ne bih ti se vraćala

dok mi sama

ne bi vrata otvorila...

Da te na tamu osude

zaboravila bih strah

i ponovo bogovima vatru krala

ne bi li te bar na tren

svjetlom darivala,

makar uz stijenu bila

cijelu vječnost vezana...

Da sve svoje "grijehe" okajem

i konačno pred vrata rajska stanem

prvo bih pogledala

da li si iza njih ti..

Ako ne bi bila,

ponovo bih se na zemlju vratila

i čekala te

makar do kraja

ostala bez raja...