Na čelu kap spoznaje, u tami tišine prolijeću snovi, zaustavljaju se na grudima i čekaju...pokušat ću jutros podijeliti ovaj globus na dvije mirne polovice, pokušat ću u taj krug nekruga unijeti svjetlo što dolazi iz moje male sobe...odmorila bih srce, pružila mu mir, naučila bih govor ptica i simbole glasnika sudbine...govoriš mi da si moj, te zlatne riječi zavađaju me, odnose misli iza dubine tvojih plavih očiju, iz tebe slatko vino progovara.... ispod praznog neba samo tvoje prepuno srce čeka objavu sudbinskog sna...i dok se tama bezglavo baca prema dnu rijeke, a iz amplitude drhtaja progovara znak ljubavi, pred mojim anđelom sam iskrena... nepoznati val života te doveo k meni, mene k tebi...pod mojim koracima ostaju isprekidani tragovi, a slijedeći ih, zalutao si u bršljanov nemir, prihvatio si ovaj mali dom kao svoj...tamo gdje si živio ne nalaziš više dom, jer još uvijek iz pretkomore srca čujem tihi glas, kao upozorenje... zvijezde su mi ostavile zapis neba, u sjećanju slijedim stare poruke, tonem u nemir i odlazim u novi dan – što mogu tiše...