Kažu...vreća smija

i šaka suza...

Premalo,

i opet premalo..

Često zna biti obrnuto:

vreća suza

i šaka smija...

Ali suze se ne  mjere na vreće

niti smijeh možemo stisnuti u šaku..

Tek pjesnička imaginacija, da bi rima bila potrebito i korisno sročena..

Ali što je život?

Da li tek polazna

ili završna stanica,

da li tek nagovještaj

ili završetak bajke, koju smo sami sebi ispričali

prije svakog novog počinka?

Život je hrabrost

da ga zagrizemo

i oblikujemo do kraja,

makar ponekad trpkog okusa

koji zastaje u grlu

ne dajući dahu da poteče...

Život je prihvaćanje svakog trenutka, koji nam se prikrada, i tiho nas osvaja, iako ti trenuci znaju biti prevaranti i foliranti, prvo obećaju da će vječno biti ružičasti, suncem obasjani, a onda se sakriju naizgled bespovratno, a mi ih dozivamo, bauljajući u tami..

Ali oni nisu nestali.. Poput male djece, skrivaju se od nas, i čekaju da ih ponovo pronađemo...

 

Život je vječno pripitomljavanje slatke male lisice, koja nas uporno moli, da je ostavimo kakva jest..slobodnu i divlju.. Tek tu i tamo zamoliti je da i nas nauči kakav je to osjećaj- BITI SVOJ...

Život je tiho ostavljanje tragova srca, u pijesku, snijegu, svuda, gdje mislimo da je besmisleno koračati..

Koraci srca su koraci ljubavi..

Uvijek nekako čudesno ostavljaju trag, iako nama možda nevidljiv..

I na kraju,

život je prepuštanje..

Završni potez kista onog umjetnika u nama,

koji je konačno zadovoljan svojim djelom,

i sretan pluta oceanom vječnosti, ne mareći više za moguće oluje, koje ga mogu odnijeti daleko od obale..

On sam se ne može više izgubiti,

jer obala je uvijek

u njegovoj vlastitoj duši...