Nek traje, neka se ljubav ovoga trena, ovog čudesnog trena preljeva u vječnost našeg postojanja, neka se preljeva dok se svi odgovori ne dobiju, dok se posljednji novčić ne potroši i sva krv ne prolije.
Dani ljepote, slićni Garsijinm sto godina samoće u ovom virtualnom univerzumu satkanom od snova i dobrih želja me danas poziva na slavlje LJUBAVI, tog mog, tvog, vašeg, našeg najvrednijeg osjećaja. Dok ispred mog prozora kapaju suze neba ja vas dragi moji prijatelji pozivam na putovanje
POEZIJOM VODE
"Ispričat ću ti jednu davnu priču
u tom će mi pomoći moja muza
kol'ko se može kad se nekog voli
i čudna kako je poezija suza.
Niz tvoje lice sada teku rijeke
za nečim dragim što bez traga ode
a oči boje meda kriju lijepu tugu
i neku čudnu poeziju vode "
pjesnik poezijom vode briše suze sa lica vremena dok pokušavamo riješiti zagonetku i pronači odgovor na vječno pitanje:
Što je LJUBAV?
Sv. Augustin je rekao: "Ljubi i čini što hoćeš".
Što bi se još moglo dodati toj višestoljetnoj misli? Ne, ništa više nije potrebno jer ljubavlju ostvarujemo savršenstvo duha, osmišljamo svoje postojanje u ovom nemilosrdnom svijetu, osjećamo i osmišljamo sebe, svoje osjećaje i sve svoje čine. Ljubav je čudesna droga koja opija i budi u isto vrijeme, ljubav miluje i žari i bez glasa govori:
"Ničeg drugog nema u ovoj pjesmi do tvoga
lica.
Ničega drugog nema ovdje do tvojih žednih, kao
med zlatnih očiju."
Ruka kojom danas pišem je produžetak moje sreće koja se raspada u naboje energije i postaje vječni ples struna iz kojeg izrasta taj najdublji i najvredniji osjećaj.
Oči kojima gledam vide magloviti oblak nepredviđene stvarnosti koja se zrcali u mom srcu. Tu u beskonačnom svijetu i spektru prekrasnih boja nema granica ni mjerljivih ni dokazljivih procesa. Boje svojim mjenama, odaju snagu mojih doživljaja i ljepotu spoznaje.Tako u tom novom svijetu, svijetu fantastike postajem gnostičar koji poželi vjerovati u djetešce rođeno u štalici, ali ja ga ipak tražim u sebi, vraćam se u kolijevku gdje je pokret i smjeh i plač bio slobodan i sretan.
"A vrijeme prolazi s čekićem i sjekirom, vrijeme se
šulja hodnicima sa dlijetom, vrijeme se
snalazi, vrijeme pobjeđuje."
čujem stih jedne davno pročitane pjesme i pokušavam zaustavliti vrijeme, tog gladnog i pohlepnog boga koji već milinuma godina ždere svoju djecu i vičem u vjetar.
"Nek traje ljubav ovoga trena; neka sve zakletve
i sva djeca i ljudi ove ljubavi budu čisti
kao kamen pod vodopadom na suncu."
Krenuh ka dalekom Kronosovom otoku da zaustavim umiranje sna. Moj put unazad, me uvodi u čudesnu priču u kojoj srećem praroditelje, Geju i Uranusa. Oni su se žrtvovali da zasja sunce i poteče život, početak svijeta u kojem spoznajem da jedino ljubav otvara vrata vremena iza kojih se u prekrasnim nijansama boja smješi život.
Na Kronosovom otoku poželjeh ubrati plod sa drva spoznaje, počiniti prvi grijeh koji mi u običnom životu izgleda nemoguć.
"Vrijeme je mladić sa atletskim nogama, vrijeme
prestiže život i satove, vrijeme ostavlja znakove
rđom i mrljama"
govori mi okrutno Sandberg.
Ne odustajem, postajem Ikarus, učim letjeti vremenom i vraćam se na početak, u pustinju iz koje se uzdigao čovjek i krenuo u događaj i tu još jednom odživljavam samoću, ali ovaj puta ne kao bijeg iz svijeta, nego kao svjesno sudjelovanje u njemu, u svim njegovim mjenama u mom osobnom vremenu.
Ovaj puta se želim spustiti u pakao da bih zaista osjetila vatru, stvarnog života. Možda se je stvarno potrebno vratiti unazad u vrijeme mistike i kažnjavanja tijela pa tamo osjetiti snagu dodira i jačinu misli. Ne smijem se zadovoljiti samo gotovim i potpuno reduciranim činjenicama koje mi nudi svakodnevica. Tada više nema čuđenja, to slabi sjećanje i onemogućava zaborav.
"Nek ljubav traje; otkucaji srca se ne mjere
instrumentima, toliko i toliko za svakoga
dok se njima kocka, dok ih se koristi
troši i obračunava; nek ljubav traje, nek traje."
Osjećam da događanje nije materija, događanje je život, moje postojanje u estetskoj gnozi vremena koje u meni izrasta iz misli i osjećaja i postaje moj izričaj. Ujedinjujem u sebi mitove.
Pozivam bogove blizance Sola i Lunu i slavim alkemijsko vjenčanje Helija i Selene, alegorije ljudskih inteligencija. I više se ne bojim Kronosa, osjećam ga u sebi. Izgubivši svoje mistično značenje, on za mene postaje moj trenutak spoznaje, moje vrijeme, moja ljubav.
"Ničeg drugog nema u ovoj pjesmi- osim tvoga lica
Ničeg drugog do tvojih žednih, kao
noć sivih očiju.
Nek ljubav traje, nek traje.........."
LJUBAV je moju svjest pretvorila u Arijadninu nit koja mi pokazuje put kroz labirint stvarnog događanja i vodi me ka izlazu iz nekadašnjeg zatvora neznanja.
Osjećam uskrsnuće Fenixa u treptajima struna univerzuma moga uma, potvrđujem njegovo postojanje u sebi i tako se oslobađam nametnutog mi grijeha, berem jabuku sa drva spoznaje i konačno vraćam tijelu pravo postojanja.
Svake jeseni slavim ponovno rođenje na vratima vremena, u zanosu purpunih boja se stapam sa energijom koju nazivam Ljubav, osjećam četvrtu i petu protegu i njihovo trajanje u meni.
Tijelo postaje izraz mog unutarnjeg stanja, vječni ples mojih misli istkanih od najfinijih niti osjećajne energije. Smisao života dobija novi oblik. Osjećam LJUBAV uranjajući u univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u sebi.
Svaka nova misao, nova ideja, spoznata mogućnost, je ponovo Ljubav, udisaj koji širi univerzum moga uma i postaje snaga za njeno postojanje u meni. Svaki novi udisaj pretvara tijelo i mene samu u ekstazu postojanja. Rijeka svjesti me vodi ka cilju, pa se tako slobodna sjedinjujem sa svim energijama univerzuma i osjećam osobno sudjelovanje u procesu koji mi omogućava ulazak u svijet Ljubavi.
Nezaustavljivi vlak vremena ipak kotrlja pred sobom tračnice koje ne dozvoljavaju zaustavljanje. Oslobodih misao iz okova neznanja, da bih je uistinu i spoznala, trenutak zatreperi i zagrli me energijom trajanja. Moja misao postade svijetlo nad svijetlima, čudesni spektar još ne imenovanih boja i ja spoznah da je to LJUBAV.
Ulazeći u oktavu vječnog svjetla, tu astralnu dimenziju postojanja, ja jutros poželjeh na to putovanje povesti sve one koji se u svojim strahovima ne usuđuju učiniti prvi korak, suprostaviti se Kronosovoj pohlepi i osjetiti beskraj i vječnost u konačnosti svoga tijela, slobodu duha.
Prava ljubav nije samo odnos prema nekoj osobi, nego naš stav, naše postojanje u prostor- vremenu, LJUBAV je dobra strana i obilježje našega karaktera, LJUBAV to smo mi.
"Vrijeme koje nismo proveli u ljubavi izgubljeno je vrijeme." W. Shakespeare
bglavac
edin.kecanovic
