To je odjek pjesme na pjesmu, a to se događalo kad sam objavila pjesmu na svom blogu http://shadowofsoul.blog.hr i tu pjesmu je slijedio naš poznati pjesnik religiozne poezije gospodin Ivan Dragičević na svom blogu https://blog.dnevnik.hr/idragi28. Sve je nastajalo vrlo spontano:

... na blogu sam objavljivala moje pjesme koje se već nalaze u svim mojim do sada izdanim knjigama, a u komentarima je gospodin Ivan Dragičević obradio tu istu moju pjesmu i to na njegov način, pišući u komentaru mog posta svoj dojam te moje pjesme - pisao je svoju pjesmu na moju pjesmu pa je takva pjesma kao eho odzvanjala i došli smo jednog dana na ideju, da izdamo našu zajedničku zbirku poezije pod nazivom „Eho poezije“, jer to i je eho poezije: moja pjesma obrađena od strane drugog pjesnika, jer je to nešto neobično što se do sad nije događalo na internetskim portalima, a mi smo pisali na takav način oko godinu i pol dana i nastala je zajednička zbirka poezije pod naslovom „Eho poezije“.

Ivan je ovo napisao:

„Tvoje pjesme, Jadranka, nisu mi dale do kraja ostati budan, običan, svakodnevan, vraćale su me u san studentskih dana kada sam lakše hodao sa pjesmama, doticao bremenitu realnost uspinjanja strmim životnim stazama. Naši blogovi traju desetak godina otkako si zasjala u blogosferi svojim čudesnim koloritom riječi i slika samo sam čekao taj trenutak mira i on se ukazao početkom 2018.

Čitao sam tvoje pjesme objavljene na blogu
http://shadowofsoul.blog.hr

pjesme iza kojih su se skrilvale i zrcalile čitave zbirke pjesama, desetak, danas već petnestak i nakon svake pjesme svojim stihovima otkrivala si biserje novih neopjevanih pjesama kojima si me tjerala, da zavirim dublje u dubinu srca i da se susretnem sa tim labirintom nepreglednih želja koje si obasipala sjenom svoje duše.

Iskrena duša rađa iskrenu poeziju, a ovo je u biti prijateljstvo nepoznatih ljudi, jer pjesnici se prepoznaju po pjesmama, cijene po pjesmama, žive sa pjesmama i u pjesmama i ne žele o drugima sve znati, jer im pjesma sve daje, govori, otkriva i vodi i onda kada je svjetlo ugašeno, pokazuje im put i u sjeni.

Uzdizala si moje pjesme svojim riječima i sad su/sam tu, pored tebe, jer sam se usudio svakoj tvojoj pjesmi dodati još jednu i barem još jednu koja je ostala nedorađena, a ti... nisi se bunila, nisi htjela brisati ni one moje nedorađene pjesme pa su ostale na onom povlaštenom mjestu između komentara.

Znam, voljela si pročitati i čuti eho svoje pjesme, a za to je trebalo razumijevanje sa stepenice iznad uobičajene stvarnosti na povišenom mjestu gdje je mogao doprijeti samo eho, a ti si ga prihvatila, znala pripitomiti pa čak i uspjela ukoričiti, uvezati, a ono što nije stalo u ovu neobičnu, rekao bih jedninstvenu zbirku „Eho poezije“, oni koji te znaju, znaju da se tvoje zbirke poezije svojim pogovorom ne dovršavaju, nego se one kao ova naša po svom ehu nastavljaju.

Draga prijateljice, suradnice, ostajem ti zahvalan na uloženom trudu po kojem je ova zbirka izašla iz sjene na svjetlo dana.“

http://www.digitalne-knjige.com/ehopoezije.php