Što ću ti ja, ovako izgubljena, zazidana u kristalima leda gorke šifre tvog imena? Što ću ti ja, ovako sjenovita, izašla iza lica tame i Suncu nepostojeća*? Što ću ti ja, ovako izgubljena iza druge strane zrcala, drugačije postavljena u koridorima tvojih kretanja? Što ću ti ja, sa očima kojima svjetlo smeta, sa očima koje se tako dobro snalaze u labirintima duše? Što ću ti ja, oko koje ne obilaze leptiri, oko koje ne raste mlada trava i iza čijeg čela se roje čudne misli i želje? Što ću ti ja, sa silnom tamom u srcu i svjetlom u duši? Što ću ti ja ovakva, koja razgovara sa svojim bezdanom i među prstima mrvi sitnu prašinu života pa je baca u svilenu tamu Svemira? Što ću ti ja, koja u ime osamljenih trenutaka uzaludno stoji na izvoru života i čeka svoj dio „zbogom“ i „zauvijek“? Možda je najčudnija ta sfera što mi se plete ovog trenutka iza mirnog čela... iznad hladnih voda podzemnog jezera, lebdi moja duša i nada se... bar netko u bezdanu je sluša, a to je ona sama sebe... Luta tim podzemnim svijetom, u toj tami snalazi se kao u svom postojanju i želi otkriti svaki kutak te misterije .... sama sebe.