Još uvijek me pratiš.
Kidaš mi san i noći.
Posrćem pod teretom neviđene čežnje.
A kad bi mi dali još samo jedan mjesec života,
potrošio bih ga na duga pisma.
Pisao bih ti;
o mojim slijepim očima,
o mom stihu ispod kojeg se odavno već kriješ,
o dugim molitvama,
o danima najobičnije sreće.
Pisao bih ti još;
i o ludilu koje kratko traje.
O bludnji.
I da ćeš me naći u svakom moru na kojeg naiđeš.
A jednog dana bit ćemo blizu,
čempres do čempresa.
Kao otok do otoka.
Čut ćeš kako dišem,
i kako te zovem da skupa krenemo
tražiti jesenje kapi kiše.
Ako mi dadu još jedan mjesec života;
neću se skriti u tvoje vene,
niti u kovčeg ispunjen tugom što kaplje
iz tvojih snova.
Možda još samo odem tamo gdje još
nitko nije bio;
u riječi pune plamena,
u tvoju suzu kojoj još rana zarasla nije.
Ili u praznu kuću, u kojoj sam prvi put čuo
za riječ – ljubav.
Ako mi dadu taj još jedan mjesec života;
više od toga tražiti neću.
Jer moje slijepe oči poželjele su još tamniju tamu.
A ni usta mi više ne mogu riječ reći.
Otići ću.
Samo ću srce ostaviti neka spava
između tebe i neba.