bez mene
        ti bi bila ja
        koji sjedim kraj prazne rijeke
        i od obale do obale
        zadnji osmijeh rasipam
        i čekam da odmakneš uvojak
        da ti šapnem uhu
        i ljepotom nazovam sve tvoje
        pa i ono što lijepo nije
        i da ne bacam ujutro svoje snove
        od kojih onda pravim tvoj lik u pijesku
        bez mene
        ti bi bila ja
        koji traži zaklon među tvojim grudima
        i ne zna kako se u oku suze broje
        i zašto se kapi u moru tako vole
        a onda s vremena na vrijeme
        bacim oko na tvoju strast
        vrebam je poput mora
        i tako dok jedem prve modre trešnje
        znam da je lako biti pjesnik
        i napisati pjesmu o ljubavi
        onome tko je bar jednom poljubio tvoje usne
        a još lakše onome tko ti je milovao grudi 
        bez mene
        ti bi bila ja
        koji u punom proljeću
        usne priljubljuje uz rub prazne čaše
        tražeći bar mali crveni trag
        ili otisak vremena koje ima boju tvojih očiju