Pogledah u dubinu zemlje i u visine neba.
I sve je bilo puno gibanja:
Rađanje vatre, sjaj zvijezda, gašenje vulkana.

Osvrnuo sam se oko sebe,
i sve je bilo puno gibanja:
Ljudi grade, osvajaju vrhunce
propadaju u sili rata.

Osvrnuo sam se na sebe,
istražio nemirno kretanje:
Rađanje vatrenih žudnji,
kule u zraku i nestajanje u suzama.

Vidio sam patnje Ijudi i upitah:
"Što trebam činiti?"
Jedan šapat doprije do moga uha:
"Budi stepenište koje siže od zemlje do neba, po kojem mogu koračati k svjetlu."

Ipak moje srce ne bijaše mirno,
i ja upitah ponovo:
"Što trebam činiti?"
I opet doprije šapat do moga uha:
"Budi most, koji spaja obalu s obalom,
tako da budu nošeni preko divljih voda."

Ali moj razum ne bijaše miran
i ja upitah još jednom:
"Što trebam činiti?"
Odgovor ne dođe ni iz visine, ni iz dubine,
ne od drugih, niti od mene.

Prostor je ostao bez riječi.
Moranje se raspršilo u tihi susret.
Nisam mogao ništa učiniti
do u samo-zaboravu staza samom sebi biti.

LRC - Međunarodna Škola Zlatnog Ružina Križa