STARI ŠETAČ
U staračkom domu,
U srcu Texaške pustinje,
Ja klečim kraj samrtne postelje,
čekajući na posljednju ispovjest starog šetača,
Ta bolesno mršava sijena od čovjeka
čeka smrt s neobično svijetlim pogledom,
Čini se da je to jedino svijetlo u ovom mračnom mjestu.
U tom pogledu vidjeh najdužu cestu snova,
Preko koje se slijevaju bujice uspomena.
Kada bih ga vidio onako mršavog i sitnog,
kako teškom mukom vuče svoje stare,olovne noge
niz ulice grada ,
i kako traži od prolaznika mrvicu pažnje,
i kako s mudrim razumijevanjem
prima njihovo nerazumijevanje,
osjetio bih kako mi se steže srce,
osjetih svu snagu moćne tuge.
Još nikada u životu nisam upoznao čovjeka
s tolikom čežnjom da priča s ljudima,
i kada bi oko sebe širio svoje priče,
Ja sam posve sigurno znao
da je taj dan slomio svoj posljedni zub
o koru kruha tvrdog kao kremen,
i da je u samoći imao najvjernijeg slušatelja.
I dok smrt nevoljko čeka u dnu,
kao da je i njoj neugodno
odvesti na put bez povratka čovjeka,
koji je toliko željan društva i priče,
starac čeznutljivo gleda
u svoj kvrgavi,stari štap,
kao da se pita čije će sada staro tijelo gurati
njegov stari prijatelj.
Znam da bi želio ustati
i otići sa ovog svijeta uspravno,
sa svojim starim prijateljem,
starim kvrgavim štapom,
ali bolest mu je odavno oduzela noge.
Tako je mračno i hladno
u staračkom domu,
oko nas lebde duše umrlih staraca,
koje udaraju o mračne,teške željezne prozorske okvire,
kao da čim prije žele napustiti ovo mračno predvorje smrti.
Ali starcu nije niti na kraj pameti
da zatvori oči,
gleda u mene,pa u svoj stari kvrgavi štap,
kao da se bori s nekom teškom dilemom,
koja ga progoni čitav život.
Odjednom mu oči zaiskre,
kao nikada do sada u životu,
I kad sam pomislio da niz moje lice neće suza,
začuo sam njegov umorni,teški,iskreni,ispovjednički glas:
„Na samrtnoj postelji čovjek mora reći istinu...
Tvoj stari šetač je tvoj otac....
Više sam imao pažnje za druge…
Nego vlastito dijete…Ja nemam ništa da Ti ostavim..
Osim savjeta…Znaj sine,svatko treba nekoga…
Iako odlazim…Ja odlazim sretan…
jer sam konačno…
Da…konačno smogao snage nazvati Te sinom…!“
i tada zauvijek sklopi oči,
i drhtave ruke,
na koje kliznu moje suze.
©Walter William Safar
bglavac
irida
edin.kecanovic
