STARAC I LEPTIR

 

Koliko želja i nadanja prolazi kroz čovjekove misli?

O tome razmišljam dok gledam

u tužno lice starca,

koji nepomično zuri u daljinu,

kao da će dolje,

u plavom oku snenog mora,

pronaći sve odgovore.

I dok tirkizne mjesečeve ruke gone sjene u naručje starca,

iznad njegove drhtave umorne glave

razdragano lepeta krilima tirkizni leptir,

i sije trakove svijetlosti

po mračnim brazdama ove tople ljetne noći.

Možda je i u tome razlog

što tužno starčevo lice gleda gore,

a ne dolje,

i što u njegovim umornim očima

još tinja iskra života.

Taj je leptir jako mlad,

ali je njegova plemenita loza jako stara,

ta plemenita loza širila je svoju tirkiznu svijetlost

još u vrijeme starčevih roditelja,

i djedova,

još u vrijeme rođenja nade,

(A kažu ljudi da su nade mlađe od samoće)

To kao da osjeća i starac,

te diže svoje umorne oči kad god začuje

milozvučni zvuk leptirovih tirkiznih krila,

A smrt pristojno,

poput crne dame,

čeka na svoj red,

kao da se i njoj smilio dječački pogled starca;

 

Koliko želja i nadanja prolazi kroz čovjekove misli,

dok tako bespomoćno sjedi

i čeka na smrt?

Pitam se kuda sad putuju njegove misli,

i koju dušu sad diraju gore na nebu?

Dušu majke?

Dušu oca?

Dušu brata i sestrice?

Jer duše su poput leptira,

gmižu po zemlji s ljudima,

da bi na koncu poletjele gore u nebo,

posve slobodne i čarobno svijetle.

Sve to mora da prolazi kroz starčeve misli

dok tako djetinje živo gleda u tirkiznog leptira.

Sve je na njemu mrtvo,

osim tog djetinjeg pogleda,

koji njegove staračke misli čini tako mladima,

i tako punim nadanjima,

da će i njegova duša ubrzo poletjeti gore,

poput njegova dragog leptira;

 

Koliko želja i nadanja prolazi kroz čovjekove misli,

Da Bože,koliko želja i nadanja sad prolazi mislima

mojeg starog oca.

 

 

©Walter William Safar