Stapanje

 

Ta igra spolovila opčarava…

Zadihani, znojni, usijanih lica,

uzgibanih tijela

vrućih

od bujice što žilama teče,

usne dotiču resicu ušnu

poljupcem vlažnim

koji niz vrat klizi,

mekan

topao

mirisan,

a jezika vršak tek poput pera

niz auru kralježnice

trnce tjera da kožom se u ugodi šire,

naježenom,

a brada neobrijana tek što radi

kad niz polutke dvje

u prepone intime siđe,

i niže, sve do koljena pregiba

gdje dah se sliježe, a prsti

nestašni, svoj put traže

diraju

osjećaju

vide

obline, teksturu nježnu, suptilnu,

i stopala,

svod meki kraj prstiju deset

što zahvalno se dodiru predaje,

pa uz bedra, obrazom

osjećajući,

pružajući,

dok usta ne prime čežnju svoju

uz strasti uzdahe,

i energiju što u valovima

oba tijela zapljuskuje

poput oceana nepreglednog…

oko pupka nos se igra

trncima opet,

a ruke do bradavica sežu

prije nego dah ih stigne,

u gibanju ritmičnom

prema pazusima mekim,

sve dok usne se s usnama ne stope

u cjelovu ljubavi,

dva tijela kao jedno prožeta

u ekstazi većoj od njih smrtnih,

vječnosti otvorena koja struji

u sjedinjenju što u trenu

prolazi.

Ta igra spolovila…

 

 

U spavaćoj sobi
2007., akril na platnu, 100 x 80 cm

 

www.boris-pecigos.com