Prljavi pločnici

gladne oči

željne žuđenog sata zadovoljstva

od još jeftinije robe

 koja se nekad nazivala žena...

 Zaustavljen prazan pogled

 i grube ruke

 u sobi

 s pogledom na neonske reklame

 koje trepću

  ne zastajući

 prolijevajući svjetlo grada

 po tijelima

koja su davno zaboravila

 miris duše...

  Zaboravljenu ženu

 tek ja

kroz  kroz kaledioskop šarenih vitraja

 gledam

i tražim odsjaj bisera iz njenog oka

 dok se zaboravu predaje

 sanjajući ljubav...

 Možda sam ja

 u životu nekom bila na tom krevetu

 ali ne kao žena

 nego onaj

 koji je ljubav plaćao

 po satu (sve može biti možda)...

 Bljeskovi sjećanja

 jači od neona

 pobjeđuju

 čuđenje

 sada je ljubav

širom otvorila prozor

  mekim dlanom pomilovala slavuja

  skinuvši ga sa trna..

  Pjev života

  opet se čuje..

  Smrt je obnovitelj

  i iscjelitelj...