Srodne duše

 

Bili smo jedno

taj svemir i ja,

duh umu neshvatljiv,

iz vječnosti u vječnost

gdje vremena nema...

sve dok stanica jedna

u utrobi majke moje

k sebi me ne pozva.

 

I s dahom prvim

u kriku uzetim

jednost s majkom još osjećah,

mir, toplinu i ljubav

uz strah i zebnju mi stranu.

 

Gledajuć svijet taj oko sebe

ne baš lijep katkad,

borbu za ljubavi zrnca,

i sam prazninu osjetih

u bitku

koji jednost davnu zaboravi.

 

I mišljah - gle, duša mi pusta,

nekog drugog trebam

da jedno opet budem

kao nekoć prije zore ove.

 

I traženja pusta

izredala se duga

za tom dušom srodnom

što smisao mi dati mogne.

Umorih se...

i tada mi sinu!

Pa zar duša ta jedna samo jest!??

Ne! Broj im je velik

i svaku već nađoh,

na stazi mog puta

pratitelji mnogi

duše moje srodne bjehu,

u trenu tom divnom

koji kao šapat prođe.

 

Zahvalnost me ganu

za sva ta bića nježna

jer nam puti,

makar kratko isti bješe.

 

A moja srodna duša

koju još ne nađoh pravu,

vani nije

već tu,

u meni čeka.

 

 

 

 

Srodne duše
(ljubav, strast i duhovno jedinstvo)
2006., akril na kartonu, 71 x 101 cm

 

www.boris-pecigos.com