SRNA
Gledam lovca,karabin, ruke,tragove krvi,
što se vuku potoku milom,
Tu su noge čovječje počivale uz noge
tek ubijene srne,i gazile su u svanuće
nogama grobara toplu krv,
kao toplu maglu.
A topla krv propada u dubinu potoka,
kao rasuto srce svijeta
zarobljena
i potopljena.
Doći će čas,kada će potok opet biti bistar
kao kristal,
i tada će čovjek podići svoje oči,
i onda će se iznova roditi suze
bez nečistih misli,
I glasat se svijetu:
Pusti srnu neka trči,
Sloboda joj je majka!
©Walter William Safar
bglavac
edin.kecanovic
