ALEKSA ŠANTIC: PRETPRAZNIČKO VEČE

Sjutra je praznik.
Svoju svjetlost meku
Kandilo baca i sobu mi zari.
Sam sam.
Iz kuta bije sahat stari,
I gluhi časi neosjetno teku.
Na polju studen.
Peć pucka i grije.
Ja ležim.
Ruke pod glavom, pa ćutim,
I slušam kako granjem zamrznutim
U moja okna goli orah bije.
Tako na vrata sumornog mi srca
Sjećanje jedno udara i čeka
Ko drug i sabrat, kao duša neka
Što sa mnom plače i u bolu grca.
Negda u take noći, kada otka
Pomrlom granju zima pokrov ledan
Ova je soba bila ko vrt jedan,
Gdje je ko potok tekla sreća krotka.
Kao i sada, pred ikonom sjaji
Kandila svjetlost.
Iz ikonostasa suh bršljan viri.
lako se talasa
Izmirne pramen i blagoslov taji.
Sva okadjena miriše nam soba.
Okolo žute lojane svijeće
Mi, djeca, sjelo kao kakvo vijeće,
Radosni što je već grudanju doba.
Pod tankim velom plavkastoga dima
U peći vatra plamti punim žarom,
I sjajne pruge po ćilimu starom
Veselo baca i treperi njima.
Uvrh, na meku šiljtu, otac sio,
Pružio čibuk i dim se koluta,
Njegova mis'o nadaleko luta,
I pogled budi sanjiv, blag i mio.
Uza nj, tek malko na šiljtetu niže,
KO simbol sreće, naša majka bdije;
Za skori Božić košulje nam šije,
I katkad na nas blage oči diže.

- - - - - - - - - - -

I akord zvoni...
Sve u sjaju jačem
Kandilo trepti i sobu mi zari...
Iz kuta muklo bije sahat stari.
Ja sklapam oči i od sreće plačem...