Još uvijek
drvosječa sa mjesecom na sekiri kroči svojoj kući,
i vraća se ribar mokre mreže a lovina mu žuta mjesečina;
purpurni plam ognjišta
poziva ih na ljubav i počinak; užarenim gradom
luta pjevač ubogar za korom kruha
da poslije legne pod bijelu lozu sa svojom draganom.
Mjesec njene grudi obasjao a ja moram umrijeti.

Još uvijek
kao da gledam lice svoje izgubljene drage,
njene oči plahe ko zvjerke lutalice,
oči što se bore sa žalobnim vodama,
sa suzama nerođenim što bi da se rode;
i gledam njeno lice bijelo, odvraćeno,
i malo uho što sluša daleki žagor pseći,
radosno režanje dok sam bježao cestom.

Još uvijek
pamtim spore uštape što kao žute rijeke gledahu iz noći,
čuvajući snoplje žetvenoga klasja
i motreći kako pada zrela kruška;
kako je spokojna bila moja draga, a ljubav kako dragocjena!
Kao kroz šareno staklo sipilo zvijezda svjetlo,
lagašno ko rosa i već sviklo da nas sreće
na stazama voćnjaka, kuda sporo u ljubavi lutasmo.

Još uvijek
ljubav je Bog a tamna Rati prva mu nevjesta;
ali jednom sretoh njino čedo, od njih ljepše
i sjaja neviđena. I bijasmo jedno drugom prekrasni,
bijasmo java nad kojom nema sna.
I vidjeh zemlju u zalazećem suncu
i bila je crven zlatast prsten za moj smaragd,
usađen u malo ljeto moje mladosti...

Još uvijek
moj ti poklon, o, čudesna, o, hrabra ljubavi!
Ona, čija dva tabana lako podiže moj dlan
a cijelo vitko tijelo oklop stražarski,
sunula je kao zlatni panter kad ga gvožđe stegne,
i oborila se, suzna, na moje gonitelje,
i uprkos gnjevnom ocu Crnobradu,
tukla je stražare bijelim krhkim rukama.

Još uvijek
pamtim kako ljubljah čemprese i ruže,
i modre planine i sive brežuljke,
šumor mora. U zoru, o, najdraža,
gledah čudne oči i ruke leptiraste,
i prhale su ševe iz majčine dušice,
dolazila su djeca da se kupaju u potoku.

Još uvijek
nema sna mojim noćima zbog tvoje bijele postelje,
gdje si zacijelo u gorkom plaču usnula;
O, uboga mala ljubavi, smrt je u vrtu, vrijeme leti,
godina što je tako nehajno i sporo prolazila,
sad vrije u vinu jeseni a ja moram umrijeti...

Još uvijek
pamtim naš hod, zbunjen ko u onih
koji idu iz sna u veliku svjetlost;
naš hod niz reku zimsku, za suncem što tone
u zelene vale, na vrhu hitre struje,
a cvijet njegova sjaja, posut cijelim tijekom
dobro zna da mora stići more i nirvanu.

Još uvijek
ja ljubim crne oči što miluju ko svila,
zauvjek ih ljubim, tužne, nasmijane,
a kad ih skriju vjeđe - o, slađana li hlada!
Te se čini da me i tad ljupko gledaju.
I ljubim svježa usta, ah, mirisna usta,
svilorune vlasi, nježne poput dima,
i tanane prste, smijeh zelen-dragulja...

Još uvijek
pamtim doba kad je upitah:
"Gdje to vode ljubav svećenice Rati,
reci gdje se kupaju u vrijeme niska mjeseca,
jel' kupalo im toplo? I srebrom obrubljeno?
I je li istina da češljaju se prstima
u grimiz zamočenim, te su nalik grani od koralja
u crnom moru vlasi?"

Još uvijek
pamtim tvoj tako tihi odgovor,
jer smo bili jedne duše a ruka ti u mojoj kosi
i plameni krug sjećanja oko tvojih usta:
"Vidjeh svećenice gdje ljubuju sa silaskom mjeseca,
na sagu dvorane gdje kandilo zlatom gori;
A onda polijegaše nebrižno kud koja."

Još uvijek
ne znam je li ona Mahadevi, žarka ruža Šive,
ili Kapagata, vijoglava drugarica kralja,
ili sama Lakšmi, ljubičaste kose?
I ne znam pravo je li ona onaj mrki Brahma
zbog nekih svojih tajnih i visokih razloga
poslao moju blagu djevojku da zaludi sva tri svijeta,
pa da jurnu tragom njene mirisave noge?

Još uvijek
ne znam tko se smije nazvat majstorom,
tko od slikara širom bijelog svijeta,
sa bojama ružičnim, zelenim i sivim,
sa pepelom od plavca kamena i zemljanim sjenama?
Sunčani sjaj na tijelu moje neve
glasno se smije njihovu umijeću;
O, sliko koju već ničije oči neće vidjeti,
o, vrela suzo na tijelu moje nevjeste.

Još uvijek
pamtim kišu i trk crvena mnoštva
i ono dvoje što je sa mnom vedro podijelilo kišu,
što sretno je zborilo u bogatom suglasju,
a kad razmahnu oluja prionulo svako
tijelu drugoga, tijesno i radosno,
kao da im više nema razdvajanja...

Još uvijek
prečista i sjajna prilika mjeseca
kotrlja svoju zlatost niz jesensko nebo
i tanki isposnik zaboravlja molitvu;
Koliko se dublje zaboravih ja,
kad se njena usta sa okusom nebesnoga pića
podniješe pod moja! I pijana mi duša
nad cjelovom drhtala.

Još uvijek
njena usta posuta mirisom kao lotos prahom
kupka su za svijeti žar moje ljubavi,
presvjeta su tirtha i posvećeno kupalo dragoga kupača.
O, da siđem još jednom, još samo jednom,
više se nikada ne bismo rastali.
- Ja bih isplakao svoj život u njegove vode.



Još uvijek
pamtim da se u doba ocvata drveća
moj san probudio u divljoj javi, mojoj djevojci;
i mezgra njene lijeposti točila se
niz moje dane da u njima više ne vene,
ne hlapi, već da svježa i nježna miriše
u onom danu, u svim danima, sve do današnjeg.

Još uvijek
ona u koje su udovi mlađani, glatki kao pelud,
a lelujavo joj tijelo miju snene vode hlađane,
ta pitoma žar-ptica ne odlijeće,
ne napušta crno jezero vječnog rastanka,
gdje u vazi vodoskoka jedre
voden-ljiljani mojih misli.

Još uvijek
mi bacamo mreže iza najdaljih voda,
neka se u njih zamreže tabani zore,
i sve zvijezde, znane i neznane,
prije buđenja i poslije sna;
i još luke, san najvećih sanjara,
mada, sve je to isto, Vidja, sve je ništa...

Još uvijek
noć je puna srebrnih slamčica kiše,
a ja šaljem svoju dušu da vidi tvoje tijelo
posljednji, tužni put. Stojim ti ukraj loga:
U sjeni ti počiva glava i čuva blistavo mjesto
na praznom jastuku, a ruka žalosnica
pružena, dotiče ništa.
I nema na tebi ponjave.

Još uvijek
mislim da tvoja stopala ko utjeha traže moja.
Još uvijek te ovija san koji neću saznati
kada se probudiš. Ne plači u osvit,
iako umorni dan donosi tugu svagdanju,
iako mrska mu svjetlost. Vrijeme je, vrijeme
da dušu svoju odnesem.

Još uvijek
pamtih kako iđah u pohode bližnjima,
a ispod čela; duboko u oku
vidjeh im duše gdje izleću u roju
na radost moga duha;
svijet je bio nalik letu ptice, sjeni i plamenu
koji promiče nad zupčastim gorjem.
I nigdje ne bijaše djeve poput moje.

Još uvijek
smrt prilazi k meni kao utjeha.
O, sve da sam slobodan ko krilati oro,
ili stari kralj na prijestolju od slonove kosti,
noć mi ne bi svanula bez ležaja od svilene trave,
nit bi bilo lijeganja bez moje divne drage.
I bolje ne časi, nego udri, ti crna stražo,
nek presahne česma prije zore.

Još uvijek
znam da sam kušao od najžešćeg života
i visoko dizao kupe, zelene i zlatne,
na velikoj gozbi. I za trenutak malen, zaboravljen,
do ruba nalih oči slikom svoje drage,
najbjeljim prskom besmrtnoga svjetla.
Golem, oštri se nož. Kao u dan slavlja.