O srce moje naivno,
na proplanak si izletjelo.
Za ljubavlju si vapilo.
U dvije šume goleme
divovi stabla obaraju
pomamnom igrom zanešeni
i dok zrak jeca pucanjem
oni u tome uživaju.
Iz panjeva pjesme izranjanju.
A ti tu stojiš na proplanku,
i lomiš se prženo suncima
i leđeno plavim mjesecom,
pa vabiš mir međ' zvijezdama
da jecaji krošanja utihnu.
Drvosječe srca ne zanimaju,
a zvijezde su noćas ugasle.
Gle, jedan kamen na livadi,
tu pod njim nađi mir
dok vihori ne utihnu.
Uđi u grudi proplanka.
Na svome mjestu kucaj mir,
jer drugog svjetla ni ljubavi
ni nema doli u grudima.
bglavac
irida
edin.kecanovic
