SRCE OD PAPIRA

 
Kao neki zaljubljeni francuski šansonjer,
Vjetar pjeva tužnu  baladu
Plavoj noći,
O dva zaljubljena  lista
Koje je u doba jeseni rastavio,
I papirnatom srcu u rukama mojim,
Koje sad eto tako tužno treperi
Pod težinom nijeme suze.
 
Dok  tužni vjetar šaputa
Plavoj noći
O svojih tisuću dana šutnje i samotovanja,
Sad   milujem srce od papira,
S nekom neobjašnjivom  nadom
Da ću čuti jeku njezina srca
U ovoj plavoj noći,
 
Da Bože,Sad znam,
Mnogim srcima posta divan dom
Ova plava noć,
Koja sad tako nježno voli,
Kao jedno veliko plavo srce,
Što tako plaho kuca za sve ljude jednako.
U ovoj plavoj noći sve postaje  živo,
I papirnato srce ,
I ona dva zaljubljena  lista,
Koje je opet vjetar spojio.
 
Papirnato srce sad nježno treperi,
Kao da je živo,
Kao da je iz njezinih nježnih njedara
Sad vjetar donio
U ovu  plavu noć.
 
Divno je kad ti krv
Tako živo kola venama,
A još divnije
Kad ti srce tako živo kuca u tihim njedrima,
Koja odavno nisu čula muziku ljubavi,
 
 
U rukama mi drhturi srce od papira,
Koje je rodila njezina nježna ruka,
I stavila  na moj dlan,
Kad je otišla
U plavu noć.