Naše srce

 često je ratište,

 blatište,

 smetlište,

 stratište,

ocean bez soli

 nebo bez ijedne zvijezde,

pustinja koja ne želi kišu,

zapušteni ružičnjak

u kojeg zaljubljenici

ne mogu više ući,

snovolovka,

otežala od tamnih snova

pokidane mreže

koju vjetar zaobilazi

jer zvuk kristalni

više ne može pustiti...

A naša duša?

Tako neuništiva i nježna..

Na ratištu srca

ona je posljednji poljubac

umornom ratniku na izdisaju

na stratištu

ona je blaženi trenutak pokajanja

prije smaknuća

u  blatištu

ona je sjajni grumen zlata

koji se samo dječjoj ruci nudi

na smetlištu

ona je blago

koje skitnicu pretvara u kralja

u mrtvom oceanu

ona je uvir-suza

koja mu vraća sol

rođenu iz plača

U pustinji

ona je dažd

koji unatoč kletvi

rađa cvijeće...

Pokidanoj snovolovci

duša je roj svilen-buba

koje će joj novu mrežu istkati

a onda se opet

u svoju čahuru vratiti,

u srce

koje bez nje

nikako ne može kucati

u malo, toplo srce,

kojeg bi bez nje

led mogao

okovati...