Srce

 

Srce, organ u središtu grudi

sustavno moju maštu budi.

 Dok gledam u emociju suosjećanje

prepoznajem njegovo omiljeno stanje

kako samo, tako lako,

nježnošću zrači za stanje svako?

Kakva li je to kuća bića

iz koje dolaze sva ljudska otkrića?

Kuca srce tika-taka

dotiče ga energija svaka,

koju mu svijest neprestano šalje

da je proslijedi u djelovanje dalje.

Dok svijest iz okoline energije spušta

srce ih kroz duhovno sito propušta.

Tako srce stalno vrijedno radi

dok se jezik s tijelom ne svadi.

Tada srce oprezno

šalje pomirenje nježno,

gladi nesporazum lagano

dok tijelo postaje pospano.

Srce mu iz centra snagu daje

ništa slučaju ne predaje.

Doda jednu dozu veselja

od svojih milosrdnih želja

i dok čovjeka životno bespuće prži

srce kompas ljubavi prema pučini drži.

Na ispravan put svijest usmjerava

u sve dobro i sveto čovjeka uvjerava.

Vraća ga kad skrene s puta

neda mu da po bespuću luta

vodi centar u kojem vlada

u potpuno prebivalište sklada.

Volim srce svoje

i sve energije što postoje.

Ljubavlju me je ono naučilo

dok je mirna rješenja lučilo.

Nije ni čudo što mi maštu budi,

kad pored mene prolaze ljudi

osjetim ljubav u njihovim grudima,

pa se vratim u mislima

na osjećaje srca i svijest uma,

vidim koliko ima sporazuma

koji održavaju tijelo,

tada mi u svijesti zablista jedno svjetlo bijelo

iz kojeg se spektar boja širi

u meni se spokojno, sve postojanje umiri.

Zahvalim se srcu što radi vrijedno

a, njemu svejedno,

kao da mene ni nema

ono pospano u grudima drijema.

U tijelu „vedri i oblači“,

a meni, cio život u materiji znači,

dok, kao sa strane,

nadgleda sve unutarnje organe.