Vjerovala sam

 

Previše je crnila prelilo tvoja jutra,

a ti si u poglede svjetlost unijeti htjela

makar zaglavljenu između riječi i djela

koja priželjkuješ i zaslužuješ.

Bistrinu misli, čistoću srca

i svoju sanjarsku dušu uranjam ti u lice,

za tebe čuvam bijele zavoje

da zacijeliš rane koje bole

i nasmijana dočekaš zore

u kojima svjetlost sunčevog sjaja

iskri poput kristala

rasutih po tvojim obrazima.

 

Zemljo moja,

dok krv je tekla tvojim ulicama,

a suze su na oči navlačile koprene,

ja sam tekla tvojim vodama

dušom, dok je tijelo tonulo,

na tvojim obalama čekala svanuća,

krvava platna ispirala u molitvama.

Stvarnost sam dodirivala riječima

koje su poput zvonjave

nadvladale buku topova i granata,

prodirale u mladenačka srca

uzdrhtala u hladnim rovovima

i dozivale umiruću zvijezdu da sja.

 

Klečala sam pred licem Kraljice mira,

tog dostojanstva majke, žene i zaštitnice

koja je svojim iskustvom posvjedočila

da je snagom vjere i vjernosti

sve strahote nadživjela.

Plela sam vjenčiće u stihovima,

polagala ih  u tišinu grobova,

palila svjetiljke u dušama ubijene mladosti

i vjerovala da će pobjedničke zastave

probuditi radosti, dok ih vjetri zavijore

na vrhovima gdje sloboda dozivlje ljubav

da utaži bol i svjetlost prospe po tlu zavičaja.

 

                                                  Ankica Bistrović

Objavljeno u Zborniku „Pjesmom protiv zaborava“ Vukovar, 2013.

 

Glas iz dubine srca

 

Na stranicama rasklopljene knjige

slike ulica Vukovara, Dubrovnika, Petrinje…

Tenkovi u pokretu, koračnice ulicama odzvanjaju.

Kao zrnje razasuti da ih svugdje bude,

tajno, u mrak odvode ljude.

Umirućim krikom mladost gasi poglede,

pod srušenim zvonikom mukline guše istine,

tuge po licima razlivene, u crne marame zavijene.

 

Koliko nemira u zatrpanim jamama…

 

Crni anđeli nebo su prekrili.

Poruke smrti na krilima nose

u Pakrac, Glinu, Škabrnju, Ovčaru…

Po tijelima krv razlivena. U očaj pretočena.

Rane otvorene. Natapaju tlo domovine Hrvatske.

 

Oči mi čeznu svanuća,

iz dubine srca prodire glas:

 „Ne boj se. To tvoja je zemlja“.

Podižem križ i nosim ga puteljcima

na kojima treperi svjetlost svijeća.

Svaki kamen orošen krvlju i suzama

prelijeva se preko tamnih utvara

uvučenih u sjene zlodjela.

 

Koliko okrutnosti iza prekoračenog praga ljudskosti…

 

Ruke sudbine još su ispružene.

Pamte dodire pakla i pljuštanje metalne kiše

po nevinim obrazima, pamte noći

u kojima je nebo s tugom umiralo.

Rasula se zrnca krunice i ispunila praznine sudbine.

 

Ne gledam kako izgledaju lica nakon plača,

niti kako lepeću krila lastavice kada se gnijezdu vraća.

Znam samo kako peku rane u dubinu srca pokopane.

A u njemu zvijezde se pale dok dan još traje -

vječna svjetlost u svetištu drage domaje.

 

                                                 Ankica Bistrović

 

Recital domoljubne poezije „Pjesmom protiv zaborava“,

Vukovar 16.11.2014.g. (Druga nagrada)