Nekad još me opajahu rumene zore
i u sumračja
plela sam vijence od zaspalog cvijeća
u meni bilo je more
u tihom kutku svjetlucala sreća
Sada sam umorna od stvari i ljudi
i caruje u meni samoća siva
svirkom me svojom sad vjetar budi
i u dušu sva se kiša sliva
Spavaj srce,ne budi nade nove
u ova himbena jutra,prazna bez tebe
kad mrak u nepovrat odnosi moje snove
i uzalud pokušavam pronaći sebe