Zavjesa je konačno podignuta...

Iluzorna drama

pretvara se u komediju

pa onda u parodiju...

Ja sam željela ozbiljne glumce

do savršenstva dotjeranu scenu

kulise koje se ne mogu mjeriti

sa drugim kulisama,

a sve postaje do ludila klimavo

pa zatim smiješno...

Bila sam previše angažirani redatelj...

Trebala sam pustiti svoju dušu

da konačno sama režira...

Obješeni čovjek-hanged man

pretvara se u obješenu ženu-hanged wo-man

smješka se nebu

smješka se bezdanu

katarza svih odgledanih trenutaka

vodi do skidanja

i otkidanja...

Čovjek i žena

Jedno je i isto

Alfa je samo na tren odlutala od Omege

početak i kraj

ne postoji sredina

sredina je praznina

sredina je Ništavnost

Ništavnost je potpunost..

Sve vodi kroz portal potpunosti

samo je ključ neupotrebljiv

jer vrata su oduvijek otvorena

a ključ je u bravi

za one koji vole biti ključari...

 

Prinčevi vjetra, zemlje, vode i vatre, Kraljevi i kraljice etera, sve to stane u jedan rukav pustinjaka, koji se, došavši do kraja puta

opet okreće unatrag, i doziva dijete-ludu Božanskog osmjeha, koja se igra sa svojom životinjom u sebi...

Trebali bi kući

Predstava to više nije

A opet

Oživljavamo kamene anđele

koje smo uz ulaz stavili

da naplaćuju karte

umjesto da oživljavamo anđele u nama

i pustimo svijet

da u prizorima

i našim ulogama

besplatno uživa..

Stvar je prepuštenosti

i opuštenosti, jer rekoh

sve je iluzija

osim nas...