SONJA

Poema Sonja nastala je na temelju jednog jako lijepog doživljaja kojeg sam imao sa jednom nepoznatom ženom na ulicama Adelaidea. Iz ovoga doživljaja poteklo je prvo ugodno sjećanje koje me držalo mnoge godine da bi na koncu ono bilo pretočeno u snažne emocije I velika uzburkana osjećajna stanja moje duše tako da više ne mogu izdržati. Iako je riječ o posve nepoznatoj osobi. Mislim da sam jako nesretan.

Poema Sonja ne predstavlja direktno ratnu liriku mada se u dobroj mjeri odnosi na ratne prilike koje su vladale kod nas u vremenu velike nacionalne drame kada se od mnogih očekivalo da dadnu odgovore na pitanja o uzrocima i razlozima rata u nas kao i da polože javnosti račun o vlastitoj odgovornosti u pojavama zloupotrebe pravila ratovanja i medunarodnog kodeksa časti. Tako je poema Sonja zapravo jedan osobni odgovor na ova pitanja koji je trebao barem donekle otkloniti nedoumice u pogledu autorova vojnoga angažiranja odnosno neangažiranja.

dr.zlatan gavrilović kovač

Adelaide 18.5.09

Ne sjećam se više pravo

Ali kada bih mogao ispisati

Sav moj doživljaj toga prvoga jutra

Onda bih svakako ispisao:

Sonja, Sonja, Sonja, baš te volim najdraža

Tog jutra kišilo je nad Adelaideom

I North Terace bijaše siv I pust

Kao kakva velika siva stijena na kojoj se ljudi

Kao I galebovi otimaju za noćište

I ja pomislih tada

Sonja, Sonja, Sonječka, koliko ljubim ja vas

To samo bog zna

I zna da ja ovako ne mogu dalje

I da bez tebe ja nisam svoj

Nego tek crv

Neznan, neprav, nepoznat, maleni jad

O Sonja, Sonja, Sonja

Reci mi da u pravu sam kada kažem

Ti si sav moj život

Ti si sav moj san

Ti si moj brod kojim plovim

Po opasnim I nepoznatim morima

Više ne obraćam pažnju na sve lažne dodire

Više ne obraćam pažnju na sve gorke laži svijeta

Više ne obraćam pažnju na prolaznu varku

Privida, mnijenja I doxe

Nego radije ostajem sam

Pa izgleda da je

Tutto mundo e tanto bello

Jer jedno malo zrno tvoje crvene stidljivosti

Što tiho kliznu pored mene

Učini od mene poniznoga roba tvoga

Da svagda uči da pamtim kako sloboda višnjega je roda

O sonja, Sonja, Sonja

Kada bi mogla biti sa mnom sama

Na stotinu ljeta

Ja bih zvijezdama sa neba

Ukrasio tvoja njedra

A onda na stotinu ljeta

Molio milost tvoju

Da svo to vrijeme bude

Kao besna noćca dvije duge

19.5.09

Što te nema

Ljubavi, što te nema

A htio bih ti reći napokon

Ja više ne mogu bez tebe

I večeras ja molim

Tihu molitvu da opet vidim ta oka dva

Što ugarak duše koja mre

Stisne svo srdce moje

Što te nema

Nije valjda zla kob

Kao kakav vihor ludi odnijela

Sve naše nade što dvoje snađe

Jer kažem ti draga, taj karusel života

Učini da jedni sreću ištu

A drugi idu pod ledenu kišu

Što te nema

Ta nije te valjda strah ili pomama

Ili te sjeverna zima sa Durmitora

Po prvi puta

Na ledeni kamen baci

Pa od mrzla kamena

Ležaj I uzglavlje spravi

Jer opčini me ljepota tvoja

Ta besmrtna nit života

I pramen kose tvoje

Što kao svijetlost

Obasja zbilju gdje suzvučje dviju duša

Jednotu I zaborav tka

21.5.09.

Bojim se sebe kada kažem

Da sumnjam u tvoju ljubav

Jer bi onda velom tama vječna

Zakrila svijetlost lica tvoga

Jer svijetlost I ono što jeste od svijetlosti

Uzrok je sve naše istine

Prvi princip I posljedak

Stvari naših koje jesu da jesu

I onih koje nisu da nisu

Tama je drugačija od svijetlosti

A sjena je drugačija od oboje

Svjetlost dolazi od Sunca

Ali I od duše tvoje

Koja svjedočanstvo reda I mjere

Na moje srdce polaže

Ne znam odakle dolazi tama

Za tamu se kaže da je jednostavno

Odsustvo svjetlosti I ljubavi

A sve stvari postoje zahvaljujući svijetlosti

A stvari postoje I kada postoji tama

Ali su onda te stvari tamne

Zato je tama isto tako bit stvari

Kao I svijetlost

U kozmosu, draga, postoje svijetle stvari

Ali postoje I tamne stvari

Svijetlim stvarima dominira svijetlost

Tamnim stvarima tama

Ponekada svijetlost obasja tamne stvari

I one tada postanu svijetle

Bog je stvorio svijetlost, tamu I sjenu

Jedno da obasjava, drugo da tamuje

Treće da je u sjeni ili da je obasjano

Kao lice tvoje drago I milo

I srdce tvoje duboko

Koje zbilje I svijetlosti jest čvor čvrst

Svijetlosti plamen pust

Ljubavi I milosti znamen

Bitak stvari jeste od svijetlosti

I ono što je od svijetlosti drugačije

A stvari dolaze od bitka

Svijetlosti, tame I sjene

Bitak nije tama

Nego tvoja sila jaka

Iznad svijeta ljubav vrela

Koja beskonačnu životnu mrežu tka

Kao prelja vječna koja

Prostorom vlada

Prostorom koji I sam je taman

Sve dok ga svijetlost ne obasja

Ima I bića koja svijetle

Takva je krijesnica u noći

Ili planktoni u moru

Koji svijetle kada uzburkamo površinu mora

Ili meduze koje također imaju svijetlost

Stari narodi vjerovali su da postoji Meduza Gorgona

I vjerovali su da su meduze štetne

Jer peku kada nas dotaknu u moru

Međutim ima meduza koje svijetle

I kada je nevrijeme one duboko tonu

A kada ih izvučemo na kopno

One se pretvore u baricu vode

Između svijetlosti jeste prostor

I prostor je sve ono što jeste između stvari

Postoje stvari koje svijetle I proizvode svijetlost

Ali svijetlost je bit svih stvari

Zato se bojim sebe kada kažem

Da sumnjam u tvoju ljubav

Jer ne znam više što govorim

23.5.09.

Ne znam što bih zapisao

U ovom zapisu

Što broj života nebrojeno broji

Kao Jeremijine kamenčiće

Na uglu moje ulice

Ovaj zapis

Napisan na jednom komadu tvrde hartije

Rukom mojom drhtavom

Trajaše tri godine dana

I dan za danom

Bijaše ona duše moje sjena

Život sav

I crvena jabuka

Da, crvena jabuka

Kao jedan pouzdan nježan znak

Da htjedoh te najdraža

Samo na tren ili možda dva

Zato ne plači najdraža

Jer konac ljubovnike slabi

I nejak je onaj koji ljubi jer je ljubljen

Dok je jak onaj koji ljubi da bi bio ljubljen

I imati I biti jedno te isto nije

Dok je jedno posjedovanje ljubljenoga

Drugo je biti sa ljubljenim

Jednota I mnoštvo istovremeno

Iskon I zavjet

Da nas dvoje treba dalje

Na to široko polje života

Gdje iskamo nade

Baš kao sočne crvene jabuke

Nađoh te najdraža

A kosa tvoja bijaše mi jedini putokaz

U toj drami vječni plamen što traje

I dade mi ludost kao lunu ludu

I san

Da mjesto vode vrelu krv

U peharu zlatnom

Iskapim do dna

I napokon ugledam lice moga staroga prijatelja

Lice čisto I milo

Kao što je ono svagda I bilo

I opeta se osvjedočih o tvoju skromnost

I saznah da na pravom sam putu

Jer I ja upoznah jednu ludu ludu

Kojoj Bog dade

Ludost

I san

Ko’ crvenu jabuku

zlatan gavrilović kovač