Jesmo li sigurni, da naša volja nije zarobljena

 u staklu ćudoređa, pa je nosimo, onako, da svi

vide, kao privjesak na vratu, dok nam abdomen

grčevito želi pustiti oganj da teče? A on, zarobljen u kaminu sazidanom od tuđih ruku, uredno gori,

pazeći da koja varnica ne zapali dom, koji je tek usputna postaja do pravog doma?

Jesmo li sigurni, da se nećemo osvrtati za izmišljenom oazom u pustinji, obnevidjeli od žeđi, dok zaboravljamo da ukroćenom zmijom u našoj ruci možemo stvoriti izvor koji ne presušuje?

Jesmo li sigurni, da se nećemo okretati za odživljenim sjenama ljepote, ma koliko nam se prikazivale kao jedine stvarne?

Da li imamo snage držati svoje kormilo i pravac

iako nam nagovještavaju tisuću i jednu najžešću oluju koja predstoji?

Da li imamo snage othrvati se svim zapovjedima koja ne govore o ljubavi, i savršenoj slobodi koja se tek iz takve ljubavi može roditi?

Da li smo sigurni da možemo stati iza svega u što vjerujemo, makar to imalo okus svih nevjera svijeta?

Da li ćemo se nastaviti igrati u prašini i čekati vlastiti poziv svoje duše, kada osjetimo da treba otići dalje, u beskraj bezrječja, kada nam "odrasli umovi" žele biti riječi i pravac?

Pitanja na koja sunce u nama traži odgovor..

Ja samo kažem: prepuštam se rukama koje su vječito bile moje, ali ih nisam tako osjećala..

Prepuštam se srcu, koje mi je uvijek bilo u grudima, a tražila sam ga izvan sebe..

Predajem se univerzumu i svjetlu,

koje je uvijek sanjalo u meni, da se probudi..

Prepuštam se , nestajanju i nastajanju...